Svi koji su jednom (ili više puta) u životu imali kućnog ljubimca,
na prvu će razumijeti o čemu pričam.
Oni su naši najvjerniji, najodaniji i najbolji prijatelji.
Odrasla sam okružena psima i mačkama. Čitav život ih smatram dijelom obitelji, jer oni to uistinu jesu. U slobodno vrijeme volontiram za udruge koje zbrinjavaju životinje s ulice, ostavljene ili napuštene od njihovih ljudi. Moje volontiranje se sastoji od doniranja sredstava ili hrane za šapice, doniranje predmeta za aukcije koje se organiziraju za skupljanje novca za sterilizaciju / kastraciju, liječenje, hranu i ostale potrepštine. Ponekad, po mogućnosti prevozim šape od točke A do točke B, najčešće pronađenog psa na očitavanje čipa kod veterinara, zatim vraćanje vlasniku. U svemu što radim imam veliku pomoć i podršku od dečka, ali i već uhodanog kruga ljudi koji su zaslužni što dečko i ja imamo novog najboljeg prijatelja, najslađu šapu na svijetu zvanu Lina.
Svaki veći grad u Hrvatskoj ima barem jednu, a češće i više njih, udruga koje im pružaju privremeni dom, veterinarsko zbrinjavanje i prate ih do samog udomljenja. Osim udruga, na tom području djeluju i mnoge osobe koje vlastitim sredstvima i angažmanom pomažu šapama i brinu o njima.
Zašto sam za spašavanje šapica s ulice, a ne kupnju?
Prvenstveno zbog toga što sam upoznata s problemom napuštenih životinja. Vidjela sam previše tužnih priča, ali i mnogo sretnih udomljenja.
Kao što sam već spomenula, imam iskustva sa udomljavanjem psa pronađenog na ulici, starog mjesec dana. Bila je teška dva kilograma, sa dva velika ožiljka uzduž tijela. Bila je prestrašena, drhtala je u naručju i od straha lajala na sve druge pse. Bila je gladna, u prvim danima po udomljenju hvatala bi hranu u padu od vrećice do zdjelice i jela je kao da nije jela danima. Zapravo, kao da hrane nikada nije vidjela. Spavala je po cesti, na hladnoći, vjetru i kiši, možda čak i ignorirana i odgurivana od strane mještana, dok je nije vidjela jedna cura srca velikog kao kuća. Pružila joj je dom, sigurnost, toplinu i redovite obroke. Slikala je i objavila je sliku na stranici udruge Šapama od srca Makarska (fb stranica).
A mi, mi smo se u nju zaljubili na prvi pogled. I dalje nemamo pojma koja je vrsta. Naizgled bi rekli da je mješanac jazavčara i terijera, ali zar je to stvarno važno? U roku dok si rekao keks je naučila obavljati nuždu na podloge u kući, hodati na uzici, družiti se bez straha i sa macama i sa drugim psima. Iako je malena, zna se igrati i sa retriverima, malamutima, dogama. Savršeno pristaje u svako naručje, a ima oči i dušu djeteta. U vrijeme ručka suptilno žica hranu, sjedeći mirno i hipnotizirajući gledajući svaki zalogaj. Niti jedna mrvica koja nam padne sa stola joj ne promakne. Ona zna sve. Prije svega, zna da smo je spasili. Zna da ima svoj krevetić, svoje zdjelice, svoje ljude. Veseli se svima. Plače kada ostane sama. Kad joj omiljena prijateljica, udomljena maca Mimi ode kući.
Nadam se da vas je ovaj post inspirirao i potaknuo na razmišljanje. :)
U tekstu ispod vam ostavljam linkove aktivnih udruga na području Splitsko-dalmatinske županije.
I vi, iz ostalih dijelova Lijepe naše prolistajte albume jer vrlo često čak ni prijevoz po čitavoj Hrvatskoj nije problem. Eto, takvi su vam ti ljudi. <3
Čitamo se,
A.
